Vinjerac kroz povijest

Prostor Vinjerca naseljen je od prapovijesnih vremena. Ruševine Liburnskog lokaliteta na Oraškoj (Lergovoj) gradini i grobni humci i spilje to potvrđuju. Na Oraškoj gradini su još vidljivi ostaci prapovijesnog i antičkog naselja s temeljima zidova, zgrada, akropole itd.


Podrijetlo imena Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštel Venier (Castel Venier) iz 15. st. Kastrum Slivnice i Kaštel Rimanić također su bili nazivi Vinjerca. Članovi plemenitaške mletačke obitelji Venier, ženidbenim vezama sa starom zadarskom plemenitaškom obitelji Matafar, postali su posjednici Vinjerca. Prostor istočno od naselja pripadao je hrvatskoj plemenitaškoj obitelji Posedarski. Od početka 16. st. započeli su jaki otomanski napadi. Vinjerac je zaposjednut od otomanskih snaga 1570., ali su ga već sljedeće godine Mlećani vratili i srušili da ne bi postao otomanska strateška točka. . U razdobljima mletačke, prve austrijske, francuske i druge austrijske uprave, Vinjerac je pripadao općini Novigrad i Kotaru Zadar. Godine 1826. Vinjerac je postao samostalna župa, statističko naselje i mjernička općina.

Do početka 15. stoljeća na vinjeračkom rtu nalazio se pavlinski samostan sa crkvom sv. Marka. Domaći monasi su u rimokatoličkoj liturgiji upotrebljavali starohrvatski jezik i hrvatsku glagoljicu. Cijeli prostor naselja pripadao je srednjovjekovnoj županiji Luci u Hrvatskom, a kasnije Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Samostan je razrušen 1416. od Venecije koja je nakon 1409. zavladala starim dalmatinskim komunama uzduž hrvatske obale, ali je crkva preživjela do kraja 19. stoljeća.
Kada su otomanski napadi oslabili, luka je obnovljena, a izgrađena je i nova rimokatolička crkva Sv. Ante Padovanskoga, vjerojatno 1652., kasnije1846. temeljito rekonstruirana. Izgradnja zvonika crkve Sv. Ante započeta početkom 20. st. završena je 1983. U naselju se nalazi i kapela Presvetog Srca Isusova.
Prometne i trgovačke veze bile su oskudne sve do polovice 19. st. kada je uređena nova luka s impresivnim lukobranom (1856.) i kada je započeo razvoj lokalne jedrenjačke flote. Na kraju 19. st. Vinjerac je dobio prvu redovnu parobrodarsku prugu i poštanski ured što je omogućilo jače povezivanje sa Zadrom, Rijekom i Trstom. Mnogi nezaposleni mještani našli su posao kao mornari, zapovjednici, kuhari, konobari itd. Pomorstvo i prijevoz dobara brodovima bili su tradicionalna i stara aktivnost lokalnog stanovništva. Razlog tome je mali probitak od poljodjelstva. Tradicionalni oblik lokalnog pomorskog prijevoza bio je prijevoz stoke iz Ravnih Kotara prema Velebitu, Ličkoj i Krbavskoj regiji. Tako je sredinom 19. st. postojala mala flota od 20-30 većih jedrenjaka (bracere, škune, peligi (kuteri), brikovi i sl.) koja se razvijala do kraja stoljeća povećavajući tonažu (nosivost) i broj brodova i čamaca na jedra. Neke domaće obitelji imale su značajne prihode. Ovakav napredak omogućio im je izgradnju dobrih kamenih kuća i uvjete za udobniji život. Tako je Vinjerac dobio i urbanu fiziognomiju.
Početkom 20. st. mjesna flota bila je financijski uništena jer nije bilo dovoljno kapitala za prilagodbu novim uvjetima. Mnogi su brodovlasnici i mornari našli posao na parnim i motornim brodovima drugih tvrtki kao zapovjednici, časnici ili kao kuhari, konobari i ostali članovi posade. Ribarstvo je također bilo važno u Vinjercu, posebno u 19. i početkom 20. st. Do dvadesetih godine postojala je proizvodnja soljene ribe.